Nismo znali: Nemci šokirani deklasifikovanim arhivama iz ratne prošlosti
U trenutku kada su u Sjedinjenim Državama skinute oznake tajnosti sa nacističkih arhiva, u Nemačkoj je počelo nešto što mnogi nisu očekivali.
Ne politička rasprava, ne akademska analiza – već lična potraga. Ljudi su počeli da traže odgovore o sopstvenim porodicama. I upravo tu je nastao šok koji se brzo proširio.
Prema pisanju španskog lista El Pais, više od 1,5 miliona nemačkih građana pristupilo je onlajn bazi podataka koju je objavio Nacionalni arhiv SAD krajem marta.
Ta baza nije mala – sadrži čak 12 miliona fajlova sa podacima o članovima Hitlerove stranke, NSDAP-a. Posebno su mladi Nemci želeli da konačno razjasne ono o čemu se u mnogim porodicama godinama ćutalo: da li su njihovi rođaci bili deo nacističkog sistema.
Talas pretrage bio je toliko snažan da je, kako se navodi, preopteretio servere američkog Nacionalnog arhiva. Ljudi su masovno proveravali prezimena, porodične linije, stare fotografije i dokumente.
A onda su stigli rezultati – i za mnoge, neprijatni. Kako piše El Pais, brojni Nemci bili su zaprepašćeni otkrićem da su im preci bili članovi nacističke partije ili povezani sa strukturama poput Vermahta.
Da bi se razumela težina tog otkrića, treba imati u vidu širi kontekst. Godine 1945, neposredno pre raspada, NSDAP je imao 8,5 miliona članova, u zemlji sa oko 55 miliona odraslih Nemaca radnog uzrasta.
To nije bila marginalna pojava, već duboko ukorenjen sistem u koji je bio uključen veliki deo društva.
Ipak, decenijama nakon rata, u Nemačkoj se razvila pojava koju su istraživači nazvali „derealizacija prošlosti“. U praksi, to je značilo da su mnoge porodice jednostavno potiskivale ili menjale priče o sopstvenim precima.
Sociolog Harald Velcer je početkom 2000-ih u svojoj studiji „Deda nije bio nacista“ opisao kako su generacije gradile porodične narative u kojima su njihovi rođaci predstavljeni kao protivnici režima.
Stvarni istorijski podaci, međutim, govore drugačije – takav otpor bio je izuzetak, a ne pravilo.
Zanimljivo je i kako su sami dokumenti preživeli. U haosu pred kraj rata, deo arhive je uništen, ali značajan deo sačuvan je zahvaljujući Hansu Huberu, direktoru fabrike papira u Minhenu.
On je, uprkos naređenjima vojnih vlasti, odbio da spali dokumenta. Umesto toga, tajno ih je prebacio na bezbedno mesto. Posle kapitulacije, te kartoteke su zaplenile američke okupacione snage.
Kasnije su svi sačuvani dosijei prebačeni u Dokumentacioni centar Zapadnog Berlina, odakle su korišćeni i tokom Nirnberškog procesa.
Arhiva je ostala pod punom kontrolom SAD sve do 1994. godine, kada je predata nemačkim vlastima, uz odluku da deo kopija zauvek ostane u Vašingtonu.
Pre objavljivanja ovih dokumenata, pristup nemačkom saveznom arhivu bio je strogo kontrolisan – zahtevao je pisani zahtev i ispunjavanje niza pravnih uslova.
Danas, situacija je drugačija. Kako je izjavio portparol odeljenja Elmar Kramer, godišnje se beleži više od 75.000 upita, svi vezani za pojedince povezane sa nacističkom partijom, Vermahtom i drugim organizacijama.
Ono što sada izlazi na površinu nije samo istorija, već i odnos prema njoj. Kada se lične porodične priče sudare sa dokumentima, nastaje praznina koju nije lako popuniti.
I upravo tu se vidi koliko je prošlost u stanju da iznenadi, čak i posle toliko decenija. Pitanje koje ostaje da visi u vazduhu nije više samo šta se dogodilo, već koliko smo spremni da to zaista prihvatimo kada postane lično.The post Nismo znali: Nemci šokirani deklasifikovanim arhivama iz ratne prošlosti first appeared on WebTribune.