Niković: Bar je uoči referenduma bio nacionalno, emotivno i kulturološki samosvjesna sredina

Na dan velikog jubileja i jednog od najznačajnijih datuma u novijoj crnogorskoj istoriji, Danu obnove nezavisnosti Crne Gore, gost Radio Bara je general u penziji Špiro Niković, čovjek koji je bio jedan od glavnih inicijatora Pokreta za nezavisnu Crnu Goru. RB/BI: Kada danas izgovorite “21. maj 2006. godine”, koja Vam je prva slika pred očima? Niković: Prva slika koja mi je pred očima vezana za 21. maj 2006. godine, jeste slika Crne Gore, i to 1. decembra 1918. godine. Objasniću. Završen je Veliki rat, Prvi svjetski rat. Evropom se slavi pobjeda nad Silama Osovine. Bila je to pobjeda u kojoj je učestvovala, kao saveznica Antante, i Crna Gora. I dok se po Evropi slavi poslije teških gubitaka i žrtava, dok se kliče novom životu, u Crnoj Gori počinje teška borba za opstanak. Istrpjeli smo užasnu glad i pomor, epidemije, kako bi i mi, kao vječna država hiljadugodišnje tradicije, slavili sa Evropom. Umjesto toga, ulazimo u tešku, bespoštednu i krvavu borbu, koja će trajati malo manje od sljedećih deset godina. Kada je dvije godine prije referenduma 2006, donijeta odluka o referendumu, onda su mi se ti trenuci vratili u neko sjećanje, jer potičem iz porodice čiji je krov spaljen 1919. godine. Ta kuća je dobila krov ponovo dva mjeseca prije mog rođenja 1936. godine. Zato je to bilo toliko emotivno u mom sjećanju i u mom poimanju. RB/BI: Koliko je tadašnji referendum, po Vašem mišljenju, bio političko, a koliko emotivno, pitanje za građane Crne Gore? Niković: Na osnovu ovog što sam spomenuo kao neku vezu, liniju prožimanja istorijskih događaja, emotivno je svakako bilo, jer je značilo pad u neki oblik ropstva, imajući u vidu da smo izgubili državu. Izgubili smo nešto što je hiljadugodišnja tradicija ove zemlje koja je gradila takav ambijent života, dok su svi (kako se govorilo “bratski” narodi), bez izuzetka, robovali između pet vjekova pa do 1200 godina. Bili smo u manjini, jer je naša susjeda prva, kao naknadu što je kao saveznik učestvovala u Velikom ratu, dobila izlazak na more i crnogorsku državnost, koju je okupirala. Svi ostali su došli iz drugih sredina u sastav Jugoslavije, poslije ropstva od 1000 do 1200 godina. To su istorijske činjenice, i u tom kontekstu Crna Gora je imala razlog za duboko razočarenje. Što se političkog pitanja tiče, trebalo je napraviti snažne, sadržajne i razumne poteze kako bi zemlju vratili na staze demokratske i evropske države. Podsjećam da smo tim putem krenuli 1857. godine odlaskom knjaza Danila u Pariz kod francuskog imperatora Napoleona III. Tom prilikom su se vodili razgovori o programskom sadržaju odnosa između te velike sile i jedne vječne evropske zemlje, kakva je tada bila Crna Gora. RB/BI: Da li ste, gospodine Nikoviću, u tom trenutku bili svjesni da zaista učestvujete u istoriji? Niković: Takvi politički događaj su, u svakom slučaju, istorijski. Nijesam se operećivao sopstvenim značajem, iako sam znao da to nije ni lak ni jednostavan posao. U Baru, gdje sam bio predsjednik Komiteta za obnovu državnosti, nijesam ja bio taj koji je definisao taj put. Bio sam sastavni dio pokreta. RB/BI: Kazaću, i jedan od najutjecajnijih sudionika. Niković: Pa, bio sam sticajem okolnosti, vjerovatno i zbog mog porodičnog porijekla, pa i zbog šireg bratstveničkog porijekla, jer su Crmničani u Crnoj Gori uvijek igrali značajnu i emotivno posebnu ulogu, zahvaljujući svojim karakternim i junačkim odlikama. RB/BI: Koliko je u tom momentu bilo teško objediniti ljude različitih profesija, ideologija, generacija oko iste ideje i da li je tada bilo više nade ili straha? Niković: Bilo je svega. Gledajući istorijske događaje, imamo vrlo malo ili nimalo referenduma u istoriji svjetske civilizacije koji su uspjeli. Kao rezultati propasti tih referenduma, u uslovima gdje se moglo očekivati da se uspješno odvijaju, narodi su zapali u vječno ropstvo. I danas je tako. Otuda je taj sistem borbe za povratak državnosti koja nije bila tako davno izgubljena. Uspio sam da angažujem mnogo ljudi. Ne mogu reći da sam imao napora u tome da Crnogorcima objašnjavam bilo šta drugo, što i sebi nijesam trebao da objasnim. Prema tome, Barani su bili vrlo visokosvjesni, a Bar nacionalno, emotivno i kulturološki samosvjesna sredina. RB/BI: U kojoj mjei su javne ličnosti, intelektualci, ljudi iz vojske, imali važnu ulogu u kampanji? Niković: Svako je imao važnu ulogu. Mogu Vam reći da smo mi često odlazili u domove naših sugrađana. Pozivali su nas poznati barski domaćini iz svih sredina, da ih posjetimo u njihovim domovima. I mi smo to radili, ukazujući im poštovanje. Nastalo je tako jedno vrlo interesantno stanje – da budete primljeni u dom čuvenog barskog domaćina. Upozoravao sam tada saradnike i prijatelje (posebno političare koji su u to vrijeme bili na visokim pozicijama) da vode računa i da ih, kada se sjutra se njima sretnu na pijaci, pozdrave sa posebnim uvažavanjem, a ne da prođu pored njih kao da se ne poznaju. RB/BI: Znači, ukazivali ste im kako da ljudski postupaju. Učili ih redu. Niković: Jesam, jer bi, u suprotnom bilo neugodno i negativno se odrazilo. RB/BI: Kako pamtite dane neposredno pred glasanje i da li je postojala neka bojazan da bi tenzije mogle izmaći kontroli? Niković: Postojala je stalna bojazan od negativnog razvoja situacije i da bi tenzije mogle prerasti u nešto neželjeno. Nijesmo to nipošto htjeli, jer smo se odlučili za oružje koje ćemo da upotrijebimo u boju za povratak nezavisnosti. Pokret za obnovu državnosti, kako sa nivoa tadašnjeg državnog rukovodstva (koje je igralo glavnu ulogu), tako i slijedeći viziju koju smo svi zacrtali, odlučio je da ne koristimo tradicionalno crnogorsko oružje koje je uvijek bilo svijetlo, ali, u ovakvim događajima, ono izgubi svoju svjetlost i dobije sramne oblike. To nijesmo nikako željeli da se dogodi. Zato smo se odlučili za sveto oružje – olovku. RB/BI: Šta Vam je bilo najteže u kampanji? Niković: Najteža nam je bila ta stalna zebnja. Ništa teško nije bilo što je trebalo uraditi konkretno za rješenje nekog problema, za isključivanje neke sitnice ili krupnije stvari koja je stajala na putu. Ali, javili su se problem. Recimo, u Baru je nastao problem te crkvice na Rumiji. Nastala je na temelju za koji crnogorska javnost ni danas ne zna šta je. Tumul na toj svetoj gori Rumiji, prevlaci između jezera i mora je nastao prije 3000 godina. Ti prastanovnici su nosili taj kamen na leđima ili u ruci, da bi ga tamo odložili u slavu božanstva tog vremena. Crkva je uništila tumul, razbacala to kamenje i na tim temeljima sagradila bogomolju. Nastao je veliki problem za koji je moj stav bio jasan: bukanjem i galamom se takvi problemi ne rješavaju. Čak ni ukazivanjem prstom. Rješavaju se djelom, razumom, razgovorom i definitivnim svođenjem stvari na istinu. RB/BI: To je ponekad najizazovnije. Niković: Jeste. Zato što ste najradije od površnih ljudi napadani jer  nešto nijeste uradili na određen način. Nadalje, u Baru je nastao problem koji se ticao određivanja lokacije za smetlište. Mještani Zaljeva, Dobre Vode nijesu bili zadovoljni lokacijom na padinama iza tunela, kod kamenoloma. Zamišljeno je bilo da to bude lokacija za opštine Bar i Ulcinj. Međutim, svakoj lokalnoj zajednici je previše i sopstvenog otpada. U određivanju Možure za tu namjenu, učestvovao sam lično, iako ni ona nije najsrećnije rešenje, ali je bilo jedino prihvatljivo. RB/BI: Jeste li imali osjećaj da je rezultat neizvjestan do posljednjeg trenutka? Ili ipak optimizam bio taj koji je praovladavao? Niković: Ne, bili smo realni i svjesni da su uslovi krajnje nepovoljni – 55 posto, je procenat koji nije bio poznat u dotadašnjoj istoriji referenduma. Poznato je da su velike nacionalne grupe, kao što su Francuzi u Kanadi, imali potrebu da za referendum u Kvibeku izglasaju 51 procenat. Propao im je referendumu. Škotska, u vrijeme kada je politički dostigla visoki stepen nezavisnosti u odnosu na Englesku, imala je šansu da sa 51 posto “odleti” iz Velike Britanije, čemu je težila. Nije uspjela. Nama je nametnuto čak 55 posto. Svakome je bilo jasno da je 55 posto, za one koji su odredili procenat, bila sigurnost da Crna Gora sigurno neće uspjeti. Pokret je imao dosta rasprava na tu temu i u Pokretu za obnovu državnosti postojala je dosta jaka struja da se Referendum izvede po svaku cijenu. Moram da naglasim da sam bio zastupnik ideje, i izrazio to javno, da uvažavam sve emotivne izlive osjećanja ljudi koji nisu mogli da prihvate i da nasjednu na tu podmetačinu EU i Havijera Solane. Ali sam postavio tezu da izvesti referendum koji niko neće pratiti, koji neće imati ljude iz šire evropske zajednice, on neće ništa značiti. Samo će da nas uvede u nerješive probleme i beznađe. Znam da sam na kraju svog obraćanja, pred više od dvijesta učesnika iz Pokreta za obnovu državnosti, u hotelu “Crna Gora” rekao da ako ovakva struktura intelektualaca, visokih stručnjaka, zrelih političara, nije u stanju da 55 procenata “izboksuje”, da Bog da se “ugasili ka’ šareni konji”. To je stara crmička kletva, znate, kad neko zapadne u bezizlaznu situaciju. Mogu Vam reći da je većina ustala da mi pruži ruku. RB/BI: Kako ste se osjećali kada ste shvatili da je Crna Gora obnovila nezavisnost, je li preovladavalo olakšanje, ili osjećaj odgovornosti? Kakve su emocije vladale među Vama bliskim ljudima, Vašim saradnicima? Niković: Svi smo bili odušeljeni rezultatima. Bio srećan, ali se u mene uselila istog trenutka zebnja – kako dalje? Kada me tadašnja predsjednica Opštine Bar Anka Vojvodić, govornik i političar snažnog izraza, pitala “što ste mrke objesili brke”, rekao sam joj da je ovo izboreno i možemo reći da je bilo lako, ali ono što nas čeka, biće daleko teže. Ja nisam bio propovjednik, jer je bilo lako predvidjeti šta će se dešavati. Obnovili smo državu i krenuli stopama njenog snaženja, postali smo članica Ujedinjenih nacija. Izašli smo sa jednom politikom snažno prihvaćenom u kulturnom svijetu i kao takvi smo ponijeli zastavu na ovom teškom i surovom balkanskom prostoru, kao neko koga treba slijediti. To imamo i danas, ali moramo shvatiti da je država složena organizacija. Naša državnost je stara preko hiljadu godina, ali, nije ona išla nekim mirnim putem i stalnim uspjesima i uz zadovoljstvo. Mi smo, kroz borbe, kroz stradanja, kroz oskudice, sveli državu na 300.000 stanovnika. Zemlje koje su pale u ropstvo, nijesu se ni borile, prošle su drugačije. Imamo našeg susjeda, gdje za 500 godina ropstva ni jedne puške opalili nijesu. Jednom se neka starija dama razljutila i digla neku bunu koju nerado spominju kao takvu i ko je bio vođa. Ali, zadržali su brojnost, a mi smo ostali u bojevima i borbama kroz vjekove protiv svjetskih nasilnika. Na jednoj strani Otomansko carstvo, na drugoj strani Austrougarska, pa Venecija… A, na samom startu, istočno-rimsko carstvo, Vizantija od koje smo, na padinama Rumije, od Tuđemila do Menki, iščupali 1042. godine slavnu pobjedu naše prve dinastije Vojislavljevića i izborili od tog velikog protivnika, u čijem krilu zemlje smo se naselili, nezavisnost. RB/BI: Postoji li neki susret ili scena iz tog perioda koju nikada nećete zaboraviti? Šta vam je ostavilo najjači utisak? Niković: Razumio sam izreke, stavove, misli u tom pravcu, koje su bile izuzetno umno izložene, državotvorne, ali s obzirom na neko moje iskustvo, bile su mi razumljive. Sve vrijeme sam bio pred sjenima onih koji to neće doživljati. Ne zbog vremenske distance, već zbog uslova u kojima su stradali i položili svoje živote. Zagorka od Rokoča sa troje svoje djece sa svekrvom, đeverom, snahom izgorjela je u porodičnoj kući, gdje su je ubacili žandarmi i vojnici okupacijalnih snaga 1924. godine. Stradala je sa troje djece, od kojih su ujutro na zgarištu kuće, pronašli samo jednu malu ručicu. Potom, majke iz Doli, Stana Baletić, mlada Zorka Ivanović koja je sa sa 16 godina otišla u partizane i dostigla rukovođenje brigadnom sanitetskom službom. Na kraju je poginula kao i masa crnogorskih boraca. RB/BI: Šta biste gospodine Nikoviću danas rekli mladima koji se 2006. godine još nisu ni rodili? Niković: Relativno je lako doći do toga šta im trebamo reći. Imamo bogatu istoriju, imamo dobre navike, imamo duboko poštovanje od svih onih koji predstavljaju i baštine vrijednosti civilizacije. To treba ugraditi u vaspitanje. Mladi na startu životu ne mogu mnogo da urade, to trebaju stariji, njihovi roditelji. Mi ne možemo da se žalimo na mlade, to nije plemenito, to nije ni humano. Sticajem okolnosti obišao sam sve barske srednje škole. Imamo mladost kojoj se treba diviti, takvih pametnih očiju. Prava je privilegija da se sretnete sa njima, da čujete njihove misli i razmišljenja. Moram reći, ona su vrlo, vrlo snažna, sadržajna i ukazuju na to da treba, ne raditi sa njima u smislu vaspitanja, nego raditi ljudski, angažovati ih na poslovima koji ih ne mogu skrenuti s pravog puta. RB/BI: Da li je Crna Gora ostvarila ideale koje su ljudi očekivali te 2006. godine? Niković: Mislim da jeste, ali i da kažem, mi imamo državu, imamo sve prerogative, sve složenosti koje su normalne u takvom obliku udružvanja. Država je složena organizacija i tu se ne može lako, u njoj je normalna ideološka borba mišljenja koja mora biti prihvatljiva civilizacijski. Morate praviti iskorak od pošasti fašizma, nacizma, militarizma. Trebate napraviti otklon od svega što je ideološki nedovoljno osmišljeno, jer je ono kao takvo opasno. Smatram da u korijenu svake nedefinisane ideologije počiva nasilje. Takva ideologija nema drugog argumenta da ostvari svoje ciljeve, osim nasilja. RB/BI: Šta Vas danas raduje, a šta brine kada razmišlajte o našoj državi? Niković: Brine me dosta toga. Ipak, nijednu pojavu ne smatram ugrožavajućom do te mjere da ne može biti savladana. U ovom momentu ne očekujem ništa teže, od onoga što su naši preci od davnih vremena do današnjeg dana, doživljavali. RB/BI: Ima li naše društvo kapacitet da odgovori na pravi način tim izazovima? Niković: Naši kapaciteti su u nekom vidu ograničeni. U ovom trenutku mala smo država, ali to nam ne uskraćuje sadržajnu i osmišljenu borbu. Duboko se ne slažem sa nekim stavovima koji ne vide drugog načina osim sukoba u rješavanju problema. To samo ograničeni ljudi traže. RB/BI: Upravo ću se mojim narednjim pitanjem na to nadovezati. Koliko je važno da se jubileji poput 20 godina nezavisnosti obilježavaju dostojanstveno i jesu li nam danas možda više nego ikad potrebni dijalogi i zajedništo? Niković: Dijalog je nužnost ako težimo kvalitetnom odnosu. Društvo bez dijaloga je društvo bez budućnosti. Čovjek kao društveno biće ima svoje mišljenje, stav, koji su uvijek obilježeni tim čovjekom, njegovom kulturom, znanjem. Dostojanstvo je nešto što se stiče u dugom hodu civilizacije jednog društva, a naš je hod dug. Dostojanstvo crnogorsko je biblijske dubine i kvaliteta. To se spominje svuda, od stihova Puškina preko Muhtar Paše, generala Poćoreka, sve do mišljenja čuvenih filozofa. Kada se Muhtar Paša pravdao sultanu zbog poraza u Crnoj Gori, rekao je “ono care nijesu ljudi kao što je svijet ostali, već zmajevi to su gorski, od koji se nebo pali”. Poćorek, je pokušao da opravda poraz na Mojkovcu, dok ga Kajzer oštro kritikuje, izriče mu teške mjere za jednog komandanta i generala, kazavši ”tamo smo se borili protiv divova iz bajke”. Pazite, to je izrečeno uz poštovanje prema dostojanstvu Crnogoraca, a mi smo poznati po tome da je pojam dostojanstva naš kulturološki kvalitet i karakteristika. Mi smo u svom načinu vaspitanja izgradili ubjeđenje da je i naš protivnik vrijedan dostojanstva i da smo mi vrijedni njegovog dostojanstva. To je kvalitet koji je trajan. Još jedna karakteristika koja je za Crnogorce jako značajna, a nastala je u teškim uslovima borbe i opstanka, a tiče se toga da je naš moralni stav da junaštvo podrazumijeva da branimo sebe od drugoga, a čojstvo da branimo drugoga od sebe. Naš obraz je svijetao, isto kao i naše oružje. Oružje Crnogorac nikad nije upotrebio na nejači. RB/BI: Gospodine Nikoviću, kada bih Vas zamolila da jednom rečanicom opišete šta za Vas znači nezavisna Crna Gora, kako bi ona glasila? Niković: Za mene je moto koji je pratio cijeli proces stvaranja i koji sam ovdje vrlo rano izrazio na prvim susretima u funkcionisanju Pokreta “Da je vječna Crna Gora”. RB/BI: Šta biste poželjali Crnoj Gori za narednih 20 godina? Niković: Mnogo bih mogao da kažem, ali reći su samo – vječnost joj  želim. Zaslužila je. Ona je obrazac svakom razumnom čovjeku u kom pravcu i u kakvoj sredini treba da živi, da se bori, jer mi uvažavamo sve, uvažavamo svakog čovjeka. To smo uvijek kroz našu istoriju radili. To smo uvijek naglašavali i to je kvalitet kojem ne može da se zamjeri.The post Niković: Bar je uoči referenduma bio nacionalno, emotivno i kulturološki samosvjesna sredina first appeared on BARinfo.