Jelica Pantović: Iz Starog Bara

O gradu Baru u Otomanskom carstvu uglavnom se govori o onome što se događalo kada je pred njegove bedeme stigla crnogorska vojska. Osvajanje grada značilo je njegovo razaranje. Stanovništvo koje je preživjelo pad utvrđenog grada, širilo je predanje da grad možda nije morao biti uništen. Ali, trebalo je imati malo strpljenja, što vojska ili njeni zapovjednici nijesu imali. Priča kaže – da su još malo pričekali, grad bi se bez hrane i vode morao predati, kod onih koji su njime upravljali nestala bi iluzija da će turska vojska koja je branila grad i pet brodova usidrenih u barskom zalivu dobiti traženu i očekivanu pomoć… Tako se Crna Gora vjenčala sa morem. Po osvajanju grada, knjaz Nikola je postavio, kao kapetane, ugledne ljude iz lokalnog stanovništva. A narodu su ostale samo priče koje su se prenosile s koljena na koljeno, o tome kako se u Baru živjelo i vladalo. U samom gradu su živjeli uglavnom muhamedanci. Najuticajnije porodice bile su Omerbašići i Mustafagići. Iz njihovih redova se, kažu, svake četiri godine biralo ko će upravljati gradom, pošto su i jedni i drugi imali brojne pristalice. Sam čin odluke donosio se tako što bi se ispalio top i na čiju stranu ode dim, ta porodica vlada gradom u narednom periodu. Kada i kako su te turske porodice stigle na ovaj prostor? Odmah poslije pada grada Bara u turske ruke 1571. godine, na ovaj prostor dolazi iz pravca Drača, Omer-baša sa pet sinova. Od njih potiču svi Omerbašići u Baru i Skadru. Bio je imućan čovjek pa je odmah kupio dvije kuće u gradu, od kojih se u jednoj stanovalo, a druga se izdavala (zanimljivo je da se obnavljanjem starog grada već obnovila i jedna od tih kuća). Vremenom se porodica uvećala, pa su počeli graditi kuće i van tvrđave, u Krdjelju naspram starog grada. Tu su ih povremeno napadali uskoci od kojih su se sklanjali u tvrđavu. Tada su im kuće bile pljačkane i paljene. U to vrijeme, van zidina nije bilo džamija, pa su na molitvu ulazili u grad. Jednom prilikom, kada su zakasnili na molitvu našli su se pred zaključanim vratima jer je i vratar otišao da se moli. Tada su odlučili da grade svoju džamiju u Krdjelju. Prvo su naručili nadvratnike i nadprozornike. Te klesane kamene djelove prenosili su na konjima i magarcima. U tom prenosu, jednom prilikom, pukne praća od kanapa (gurtna – popruk od samara) i nadvratnik padne pored puta, naspram glavnog ulaza u Stari Bar. Narod koji se tu zatekao tražio je od Omerbašića da upravo na tom mjestu gdje je pao kamen podignu džamiju. Jer kako se tada vjerovalo, sudbina je umiješala prste i odredila mjesto izgradnje. I tako je bilo i učinjeno. Izgrađena je džamija Omerbašića, najstarija izvan gradskih zidina, koja nije samo vjerski objekat nego i zaštićen kulturni spomenik. Postoji i druga verzija kako je određena lokacija za džamiju. Revoltiran što nijesu mogli ući u grad na molitvu, jedan od Omerbašića je rekao da će baciti kamen i gdje on padne, tu će biti mjesto za džamiju. Tako je i uradio. Ostala je urbana legenda da je džamija napravljena iz inata. A ono što je činjenica, to je da je džamija Omerbašića podignuta daleke 1662. godiie kao zadužbina ove ugledne porodice. U razgovorima o prošlosti, kakve svi u Crnoj Gori nerijetko vode, Barani će ponekad ustvrditi da na ovom prostoru postoje samo tri izvorno turske porodice koje su se održale kroz vjekove i sve istorijske bure i oluje. Uz Mustafagiće i Karađuzoviće, Omerbašići su jedna od njih. Potomak ove porodice, Omer Bato Omerbašić posjeduje veliki broj dokumenata koji su sačuvani iz turskog perioda. Među raznim ugovorima, dozvolama, rješenjima i drugim službenim zapisima, našla su se i ova predanja. The post Jelica Pantović: Iz Starog Bara first appeared on BARinfo.