SVIJETU JE POTREBAN KLUB KUPACA NAFTE Weber: Zaštitio bi egzistenciju, ograničio inflaciju i pomogao u obuzdavanju recesijskih pritisaka

Piše: Isabella Weber i Gregor Semieniuk, thebosniatimes.ba Američka blokada morskog saobraćaja koji pristiže i odlazi iz iranskih luka u Hormuškom zaljevu – ključnoj morskoj ruti kroz koju je Iran prethodno branio prolazak većine brodova – intenzivira globalnu energetsku krizu. Ukoliko se iranski izvoz morem doda na izvoz energije iz zemalja zaljeva, skoro 25% od ukupne trgovine sirovom naftom će nedostajati na globalnim tržištima. Zemlje koje uvoze većinu svoje nafte će biti najteže pogođene. Već sada, zemlje u Aziji i Africi se suočavaju s energetskom nestašicom koja će se samo pogoršavati. U takvoj krizi, dozvoliti da tržišne cijene određuju kako je nafta raspodijeljena svodi se na potčinjavanje zakonu džungle. Zemlje s visokim prihodima nadmašuju zemlje s niskim prihodima, omogućavajući bogatima da održe sopstvenu upotrebu energije dok su siromašni istisnuti cijenama. Ovo je bila ključna lekcija COVID-19 pandemije (s kritičnim medicinskim sredstvima) kao i energetske krize iz 2022: u vremenima krize, tržišna alokacije vodi do krajnje nepravednih ishoda. Izuzetno volatilne cijene kojima svjedočimo posljednjih sedmica nisu racionalni arbitri opskrbe, već izraz uzburkanih strasti koje reaguju na najnovije objave američkog predsjednika Donalda Trumpa na društvenim mrežama i nagađanja o budućem toku rata. Postoji bolji način. Umjesto što dozvoljavaju da tržišna panika diktira distribuciju i cijene, odlučivači bi trebali težiti multilateralnoj koordinaciji radi odbrane najviše cijene u globalnim tržištima nafte i alocirati resurse na način da pokrivaju esencijalne potrebe ljudi i minimizuju ekonomske posljedice. Jednostavno rečeno, svijetu je potreban klub kupaca nafte. Evropska unija bi trebala preuzeti vodstvo. S udjelom od 23% globalnog uvoza sirove nafte, EU28 sam ima značajnu kupovnu moć. Toliko su demonstrirali tokom zadnje krize, kada su nametnuli vanrednu najvišu cijenu plina. Ovaj put, nestašica je još značajnija, a nafta je globalno više zamjenjiva, tako da bi bilo važno za druge uvoznike da se pridruže. Više učesnika će mehanizam učiniti snažnijim. EU bi trebala da cilja, prvo i prije svega, da priključi druge zemlje s visokim prihodima koje rafiniraju uvezenu naftu – posebno Japan, Južnu Koreju i Singapur. Pošto zemlje s niskim i srednjim prihodima imaju vrlo malo na raspolaganju kako bi cjenovno nadmašile zemlje visokih prihoda na globalnim tržištima postoje značajni poticaji da učestvuju. Ako bi Kina – najveći svjetski uvoznik nafte s udjelom od 23% od ukupne količine – takođe donijela odluku da se priključi, klub uvoznika bi mogao kontrolisati tržište. U 2023. (posljednjoj godini za koju postoje potpuni globalni podaci Međunarodne agancije za energiju), net uvoznici su kupili malo više od 80% nafte kojom je trgovano globalno. Ovo znači da bi, skupa, uvoznici efektivno mogli djelovati kao monopson – poput monopola, ali na strani potražnje. Svi uvoznici sirove nafte bi odmah imali koristi od nižih cijena. Koordinacije EU-Kina bi takođe poslala snažnu geopolitičku poruku, demonstrirajući sposobnost EU da vodi nezavisnu vanjsku politiku. Ako se Kina ne bi uključila, EU bi imala rijetku priliku da preuzme vodstvo u formiranju smislene globalne alijanse koja uključuje zemlje Globalnog juga – nikako malo postignuće za blok koji se dugo bori da pronađe svoje mjesto u svijetu intenzivirajućeg takmičenja među supersilama. Klub kupaca trebao bi ograničiti cijene nafte za fizičku isporuku na nivo koji bi i dalje bio vrlo privlačan za izvoznike – recimo, 100 dolara po barelu. (Poređenja radi, Šri Lanka je nedavno plaćala 286 dolara po barelu isporučene nafte, a evropski kupci sada plaćaju 150 dolara po barelu sirove nafte iz Sjevernog mora.) Što se tiče raspodjele, budući da zemlje s niskim prihodima čine samo 0,1% globalnog uvoza, trebalo bi im dozvoliti da održe svoje predratne nivoe uvoza. Sve ostale zemlje bi smanjile svoj uvoz za isti udio: ako nedostaje oko 25% globalnog izvoza, trebalo bi se dogovoriti smanjenje predratnog uvoza za 25%. Zemljama u klubu koje rafiniraju naftu bi bilo zabranjeno ostvarivanje viška dobiti, a umjesto toga bi se od njih zahtijevalo da prodaju dalje, s maržama koje prevladavaju u mirnodobsko vrijeme, domaćim kupcima i drugim članovima kluba, čime bi se očuvala ograničena cijena rafiniranih proizvoda poput dizela i tečnog plina. Važno je da se članovi kluba obavežu na održavanje predratnih nivoa izvoza rafiniranih proizvoda. Alternativa – nabavka nafte po niskoj cijeni zahvaljujući učešću svih, ali zadržavanje većeg udjela za sebe – dovela bi do raspada kluba. Klub kupaca mogao bi se proširiti na rafinirane naftne proizvode uvezene iz zemalja koje nisu članice. Zemlje s pozitivnim neto izvozom sirove nafte također bi mogle biti privučene da se pridruže klubu, čime bi se on dodatno ojačao. Za početak, izvoznici sirove nafte koji uvoze značajne količine rafiniranih naftnih proizvoda, poput Angole i Ekvadora, možda bi željeli osigurati nižu cijenu koja se nudi članovima kluba. U širem smislu, izvoznici bi možda željeli vezati domaće cijene nafte za cijenu kluba, čime bi se spriječilo da više domaće cijene goriva naštete lokalnim potrošačima. Ako klub kupaca također uvede donju granicu cijene – recimo, 65 dolara po barelu – izvoznici nafte koji se pridruže uživali bi veću stabilnost u budućnosti. Pragovi bi se mogli upisati u dugoročne ugovore o snabdijevanju. Klub kupaca bi zaštitio egzistenciju, ograničio inflaciju i pomogao u obuzdavanju recesijskih pritisaka. Također bi ostvario fiskalne uštede, koje bi se mogle uložiti u brzo širenje jeftinih alternativa s niskim udjelom ugljika. Treba ubrzati korištenje obnovljivih izvora energije i elektrifikaciju. Javni prijevoz treba biti besplatan. Domaće sheme uštede energije, koje osiguravaju pravednu raspodjelu oskudnih resursa, trebale bi biti demokratski legitimizirane i osmišljene na način koji garantira osnovne potrebe i održivost industrijskih sistema. Klub kupaca ne stvara nestašice; one su ionako tu. Klub je mehanizam za ravnomjerniju raspodjelu troškova, izgradnju solidarnosti među uvoznicima i sprječavanje skupih nadmetanja dok traje vanredno stanje.   Usred krize multilateralizma, klub kupaca nafte može se činiti utopijskim. Ali ideja nije nova. Slična šema za raspodjelu sirovina provedena je za savezničke zemlje tokom Prvog svjetskog rata. Multilateralni klub kupaca nafte upravo je ona vrsta smjele inicijative koja je zemljama potrebna da prebrode trenutnu krizu – i koju svijet treba da ojača spremnost za buduće šokove. Za EU, vođenje inicijative zasnovane na pravednoj raspodjeli predstavljalo bi više od dobre ekonomske politike. Kako se svjetski poredak raspada, to bi ojačalo poziciju bloka kao globalne sile koja se zalaže za mir i saradnju.   (TBT, Social Europe, Prevod: prometej.ba) The post SVIJETU JE POTREBAN KLUB KUPACA NAFTE Weber: Zaštitio bi egzistenciju, ograničio inflaciju i pomogao u obuzdavanju recesijskih pritisaka appeared first on The Bosnia Times.