SARAJEVSKA MEDIJSKA SODOMA I GOMORA Latić: Zašto film “Sarajevo safari” nije dobitnik Šestoaprilske nagrade Grada Sarajeva?!

Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.ba Eto, ni kriv ni dužan ponovo sam postao “viralan” na društvenim mrežama. To se desilo nakon što je Domagoj Margetić u jednom podkastu, koji vodi nekakav debelguzan (Dino Hubanić), izjavio da po Sarajevu vodam srbijanskog novinara Milomira Marića kako bismo ‘nafatali’ svjedoke koji bi branili srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića da nije učestvovao u “Sarajevo safariju”,  kako se u istoimenom dokumentarnom filmu naziva operacija ubijanja civila za vrijeme opsade Grada od strane srpskih plaćenika, ali i stranih lovaca koji su to radili iz hobija. Margetiću, magarčiću, pokisnu ti perje Margetić prilikom izricanja ove optužbe nije imao potrebu da bar improvizira nekakav dokaz da me je ikad iko vidio, ili ičim zabilježio bilo kakav, bilo kad I bilo gdje moj kontakt s Marićem, niti je voditelj imao potrebu tražiti tako nešto od njega. Iz gorkog životnog iskustva i osobnog rata sa obavještajnim podzemljem, kojeg vodim još od tinejdžerskih dana, znao sam da ovo nije benigno, te sam reagirao ozbiljnim tekstom u kojem sam raskrinkao tog nesretnog Margetića kao bijednu jeftinu odbačenu drukersku ofajlu i uhodu. No, moj portal nema snagu TikToka kojeg konzumira polusvijet, tako da se “perje prosulo na čaršiji”, što je jeste bio cilj Margetićevih nalogodavaca. Margetiću, magarčiću, pokisnu ti perje… Najedanput sam obasut anonimnim prijetnjama, sa lažnih profila i mailova, u kojima je apdejtovan fizički napad na mene od strane kikboksera, sa mojom slikom sa flasterom na arkadi.  Mog brata, kojeg su komunisti kao 24-godišnjeg mladića strpali u zatvor, napao je bokser dok je krišom iftario u kutu ćelije. On je preživo zatvor, ali taj bokser nije. On će kasnije sam sebi presuditi i izvršiti samoubistvo. Tako da je vjerujem u kosmičku pravdu, koju očekujem i za svog nesuđenog ubicu. Ali ovim poređenjem hoću reči kako su metode obavještajnog podzemlja ostale iste, bilo da se radilo o komunističkoj, ili balijskoj Udbi.   Tako je i sa medijima. Prvo ide targetiranje i medijska haranga, a onda se šalje ubica/bokser. Tako sam nakon napada nesuđenog ubice bio pozvan u emisiju  Radio Otvorena Mreža Sarajevo koju je vodila Rubina Čengić. Dok smo vodili razgovor u studio je bahnuo Almir Čehajić Batko. Nastao je metež u emisiji tokom koje mi je javljeno da mi je nekakvo novinarsko udruženje odlučilo dati finansijsku i pravnu pomoć u mom slučaju. Nakon dolaska Batka, demantirana je ta informacija. A sutradan u istoj emisiji je gostovao Salko Zildžić,  kojeg sam je prozvao, a na osnovu dokaza, fotografija i ugovora, da je donator mom nesuđenom ubici. On je naravno sve deminatirao i predstavio moje ubice kao patriote. Znate kako je tragično završio Batko, a nakon što je razokriven kao prevarant i hohštapler. Opet je u pitanju kosmička Pravda, zar ne?! A nešto me taj Dino debelguzan po stilu, sve k’o fol gola zajebancija, baš podsjeća na pokojnog Batka. Šta je moja krivica da me Margetić targetira? To što ja stojim iza snimanja filma “Sarajevo safari”. Šta znači to? Znači da sam sa svojim prijateljima iz Slovenije (Franci Zajc i Miran Zupanić) bukvalno realizirao ovaj film. Sa njima me prijaetljstvo veže iz rata kada smo snimili 300-400 beta kaseta ratne filmske građe. Od ideje koju mi je donio Zajc, do saradnje sa mojim prijateljem Edinom Subašićem, te pronalska finansija, stajao sam uz film. Osim recenzije koju sam dao za film, nigdje se moje ime ne nalazi. Nisam čak htio prisustvovati ni premijerama filma. Naravno,nisam naplatio nikakav honorar. Film je doživio planetaran uspjeh. Ovih dana se objavljuje knjiga po scenariju tog filma u Njemačkoj. A ako se uspješno bude sporveo sudski process, na osnovu dokaza do kojih su došli italijanski istražitelji, to će biti planetarna jeziva senzacija. Informaciju o stranim lovcima koji su pucali na Sarajlije dobili smo od agenta CIA-e. On je kao N.N. pojavljuje u filmu sa svojim svjedočenjem. Tako da je razumljivo da svjetske obavještajne službe pokazuju interes za film. To sam osobno očekivaoi hiljadu puta sam rekao Zajcu da neću propagandu, već tvrdnje za koje imamo dokaze. Razumljivo da smo očekivali prve reakcije srbijanskih obavještajnih službi koje su i uslijedile odmah po objavljivanju filma. Koliko god se upinjali nisu nam mogli “pera odbiti”. Da ništa ne mistificiram, prema mojim procjenam trenutno najviše interes za (ne)uspjeh filma, pokazuje hrvatska obavještajna agencija (SOA). Da li to SOA radi po direktivi dviju velikih svjetskih obavještajnih službi, koje žele amortizirati erupciju prezira prema svim ubicama Sarajlija, ili je to interes Hrvatske da “lovi u mutnom” teško je procijeniti. No, to nije toliko ni bitno. Mnogo bitnije je postaviti pitanje šta radi bosanska sigurnosna agencija (OSA) na uspjehu filma, odnosno istražnih organa, kao i na zaštiti tvoraca filma (ima nas ukupno četverica – Edin, ja, Zajc i Miro) koji su se očito doveli u opasnost samo zato što su uradili nevjerovatno veliku stvar u razobličavanju zločinaca koji su sijali smrt tokom opsade Sarajeva. I nije uopće problem kako ćemo se mi autori i tvorci filma nositi sa svjetskom urotom “crne internacionale” koja sve dublje osvaja Evropu, a koja je stajalaiza genocida nad Bosanskim Musilmanima, već je problem kako ćemo se nositi sa sarajevskim medijskim ološem koji se tako prostituira za sitan šićar sa dušmanima Sarajeva.  Sarajevska medijska Sodomai Gomora Koliko god sam ponosan da sam učestvovao u nastajanju filma “Sarajevo safari”, a Bog zna da mene nije bilo nikad taj film ne bi dospio na filmsko platno, toliko sam ponosan na svoj obračun, bukvalno na svoj rat sa esdeaovim odredima smrti koji su regrutirani iz kriminalnog miljea i vjerskih radikalnih grupacija, posebno vehabija. Naravno, iza tih odreda smrti stajala je vrhuška Stranke demokratske akcije (SDA), koja je u prošlom mandatu imalo šefa SOA-e, Osmana Mhemedagića Osmicu. Na stranicama ovog portala mogli ste čitati o njima poimenično, poput Salke Zildžića. Danas su večina njih u ztavoru, ili se protiv njih vode sudski postupci. Čak mogu ponosno (!) reči da sam ih rasturio i da su u rasulu. Stoga mi se svete na razne načine, a najčešće, baš onako kukavički, preko lažnih profila, doušnika i medijskih plaćenika, te esdeaovih botova, tako što me kleveću, šire mržnju prema meni, zatrašuju moju porodicu itd. Ti i takvi jadovi iskoristili su ovu Margetićevu laž kako bi bošnjačke patriote, osvještene Bošnjake, posebno Sandžaklije, mobilizirali protiv mene. Odapeli su na hiljade strelica mržnje u svojim postovima prema meni. Svejstan sam da će to trajati sve dok jedne zore ne osvane kosmička iznad Trebevića, kad će ih, ako Bog da, strefit udarac od kojeg nemaju zaštitu! A da te esdeaove odrede smrti nisam rasturio, danas bi Sarajlije gledale drugi “Sarajevo safari”  u kojem bi glavni likovi bili oni. Film bi svakako obuhvatio branioce grada, koji su ubijali nemuslimane po gradu tokom opsade, našli bi se “zaštićeni” svjedoci, povezali bi to sa političkim ubistvima itd. Isti film bi promovirao Margetić i vjerovatno bi opet ja bio jedan od prozvanih da sam po nalogu KOS-a izmisilio “Zelen beretke” itd.    Što se tiče mene i “Zelenih beretki” i tu su mi patriotske zasluge oduzete. Danas se tim imenom služe kriminalci, jedno krilo “odreda smrti” . Za to je zaslužan Bakir Izetbegović zbog čega mu od mene haram bilo na oba svijeta!  Ali,  šta su Sarajlije, taj bošnjački politički, vjerski, intelektualni i medisjki meanstreem doprinjeli za upjeh filma “Sarajevo safari”? Evo šta. Prvo su ga odbili uvrstiti u izbor za prikazivanje na Sarajevo film festival (SFF). Taj bezbojni kosmopolita, direktor SFF-a Jovan Marjanović, kasnije se pravdao po medijima nekim bizarnim fegereovskim izgovorima. Niko se nije našao da ga zatjera u finu materinu i njega i onoga ko ga je tu postavio (Miro Purivatra) i njegovo bižuterijsko “Srce Sarajeva”.    Ali, osim televizie AL Jazeera Balkan, niko drugi u Sarajevu nije ni prstom mrdnuo da afrimira i podrži ovaj film. Zar taj film zaslužio  Šestoaprilsku nagradu Grada Sarajeva?! Iako je ta nagrada devalvirala i ama baš ništa ne bi značila autorima filma, ona bi bila znak da u ovom gradu još postoji elementarno intelektualno poštenje, da nisu svi goli poltroni, kukavice i stranački uhljebi. Ali nažalost moj slučaj pokazuje  da se sarajevska intelektualna i medijska scena pretvorila u svojervsnu Sodomu i Gomoru za iole časnog, poštenog i hrabrog intelektualca.  Pa je zato nagrada otišla u ruke Elvira Karalića, vlasnika humanitarne organizacije Pomozi.ba. Ovo je svakako poniženje i za same Sarajlije koji su dopustili da se u njihove ime, a posebno u ime njihovih žrtava i heroja,kako onog takoi ovog rata, manipulira sa ovom nagradom. Karalić je vehabija, pa tako ovom organizacijom preko njega vlada sve moćnija ta vjerska skupina. Priskrbljivanjem Šetoaprliske nagrade ovoj humanoitarnoj organizaciji donijelo je veći stepen zaštite i nedodirljvosti kako bi nesmetano poslovala pod veoma perfidnim plaštom humanosti, a ujedno sprovodila svoju opasnu religijsku i političku agendu . Zar najopsanije islamističke organizacije selefističke provenijencije na svijetu nisu počele sa misionarstvom (davom) i humanitarnim radom?! Stoga bi svaki sociolog koji bi imao uvid u njen rad ovu organizaciju opisao kao jedan društveni “čir podkožnjak” koji će sigurno puknuti sam od sebe. Kad se to desi zamrdit će cijeli grad. No, ovo je djelo ministra Adnana Delića i gradonačelnika Samira Avdića. Osim što ih veže stranačka pripadnost Narodu i pravdi (NiP), njih dvojica su svoje stranačke karijere započeli kao humanitarci, pa su svoju humanitarnu organizaciju (dobro.ba) fuzionirali sa Karalićem. Uz to Delić je kripto vehabija, dok se taj motiv ne dodjele nagrade ne može pripisati Avdiću. Bliže je to lideru NiP-a Elmedinu Konakoviću koji je Karaliću dodijelio i diplomatski pasoš. Osim korupcije i mita, koji je ovdje presudan činilac, za šaku vehabijskih glasova, ovdje se radi i o političkoj nekulturi, kvarnom patriotizmu, ali i provincijskom sitnošićarskom duhu u koji je zapala bosanska metropola. Da poentiram pitanjem – znate li u čemu je moj problem? Samo u tome što odbijam da budem kao oni. A, znate li zbog čega je Bog kaznio Lutov narod Sodome i Gomore?  Ne,nije ih kaznio zbog grijeha i razvrata, kako to intereptiraju neki teolozi, već zbog nasilja koje su bili počeli provoditi nad onom malom skupinom časnih i skromnih sljedbenika Luta,a.s. Pa ako mislite da je ovo samo moj problem, onda  budite sigurni da ista kazna čeka ovaj grad!   (TBT)    The post SARAJEVSKA MEDIJSKA SODOMA I GOMORA Latić: Zašto film “Sarajevo safari” nije dobitnik Šestoaprilske nagrade Grada Sarajeva?! appeared first on The Bosnia Times.