Izložba na bARSu satkana od kolektivnih sjećanja na Inex i Zlatnu obalu

Umjetničko-istraživačka izložba posvećena sjećanjima na sutomorski hotel “Inex Zlatna obala“ biće otvorena 19. avgusta u galeriji “Velimir A. Leković” kao završno veče programa bARS, u okviru 39. “Barskog ljetopisa”. Izložba, čija je autorka pjesnikinja, scenaristkinja i novinarka iz Beograda Maša Seničić, rezultat je višegodišnjeg istraživanja i sakupljanja raznorodnih materijala u saradnji sa lokalnom zajednicom, a u prostoru će biti postavljena kao otvorena kolekcija nematerijalnog nasljeđa. Kroz autorske fotografije, audio i video zapise, arhivsku građu, dokumenta, predmete i srodne priloge, izložba mapira različite vizure – od zvaničnih turističkih narativa do intimnih memorabilija. Tim povodom, Seničić je bila gošća programa Radio Bara. RB BI: Mašo, Vi ste rođena Beograđanka. Kažite mi, odakle veza između Vas i ovog dragulja naše obale? Seničić: Prije svega, drago mi je da mogu baš u programu Radio Bara da govorim na ovu temu i hvala na pozivu. Rođena sam u Beogradu, ali sam sva ljeta svog djetinjstva provela na Zlatnoj obali jer je moj djed, očev otac, bio ekonomista u preduzeću „Ivan Milutinović“, koje je izgradilo hotel i pripadajuće naselje. Zbog toga smo među prvima imali priliku da postanemo vlasnici jedne od kuća nad stijenama. Naravno, sve to sam saznala mnogo kasnije, jer tokom odrastanja nije bilo potrebe za postavljanjem pitanja i potpitanja – znalo se gdje se ide na more, kao i da smiješ sam na plažu, a moje najranije godine su bile obilježene infrastrukturom tog hotela, paženim mediteranskim rastinjem i ljubaznim zaposlenima. Razgovarala sam sa mnogim ljudima i shvatila da je tada, devedesetih, Inex već propadao u odnosu na to kako je izgledao i radio u godinama nakon otvaranja. Ja ga se zaista ipak sjećam krajnje idealistično, kao velikog mehanizma, i čini mi se da se više nikad nisam osjećala tako sigurno kao među tim bungalovima. RB BI: Kako je izgledao i koliko je trajao proces pripreme ove izložbe? Seničić: Nakon prodaje naše kuće koja se nalazila u pomenutom naselju, negdje 2005. godine, imala sam potrebu da se kontinuirano vraćam na Zlatnu obalu. Mojim roditeljima je to bilo malo smiješno, ali nešto me je vuklo. Jedno vrijeme je hotel radio i onda se 2013. godine potpuno ugasio. Kada sam vidjela zatvorena vrata, a onda i glavnu zgradu sravnjenu do temelja, nije mi bilo svejedno. Tada sam krenula da sakupljam, tačnije, mahnito da arhiviram, jer mi se čini da, za razliku od starijih generacija, mi mlađi imamo svijest da sve propada i da je jako važna kultura sjećanja, pa jurimo da sačuvamo sve što možemo. Jasno nam je da već sjutra, kad se probudimo, može da se ispostavi kako je nešto naizgled neupitno obrisano preko noći. Zbog toga od 2013. godine sakupljam najrazličitije vrste materijala, arhivske fotografije, tekstove i video-zapise, dok fotografišem i sama. Imala sam priliku da 2020. godine dio toga izložim u Zagrebu, među publikom koja ipak ima izraženiji odnos prema svom dijelu jadranske obale, pa je cijela postavka bila podređena tom kontekstu. Najveća želja mi je, naravno, bila da izložbu organizujem u gradu za koji je hotel najviše bio vezan. I evo me sada tu. RB BI: Trenutno boravite u Baru, a izložba će biti otvorena 19. avgusta. U sedmicama koje predstoje, da li postoji prostora da se postavka dopuni? Seničić: Da, sasvim sigurno, i zato sam trenutno u Baru. Željela sam da malo bolje osjetim prostor Galerije „Velimir A. Leković“ i da pokušam da sa lokalnim stanovništvom, koje se sjeća Zlatne obale, uspostavim kontakt, da vidim da li posjeduju neke predmete, fotografije i naravno priče, ono što nazivamo nematerijalnim kulturnim nasljeđem. Postoji taj rogobatan termin, ali je meni važan, a to je parcitipativno nasljeđe, njega bih takođe volela da pomenem jer ovo nije samo moja izložba. Jesam potpisana kao autor, ali tu ima jako malo mojih fotografija ili nekih umjetničlih dopuna. Prije svega sebe u ovom procesu doživljavam kao nekog kustosa, sakupljača, umjereno ozbiljnog direktora arhiva Zlatne obale, i ovom prilikom želim da pozovem slušaoce da mi se jave da bismo postavku dopunili njihovim vizurama. Mogu da kontaktiraju uredništvo Radio Bara, koji će uputiti dalje na mene, a dostupna sam i na svim društvenim mrežama. RB BI: Jako emotivno govorite o Zlatnoj obali i Hotelu Inex. Koliko je za Vas bilo teško da pomirite emocionalni dio, odnosno nostalgiju sa dokumentarističkim pristupom? Seničić: To je veoma izazovan proces. Ja sam profesionalna umjetnica, bavim se različitim oblikovanjima materijala, ali svaki put je drugačiji i uvijek mora iznova da se opipava ta granica. Sada su sve vidljiviji projekti koji kreću od nekih ličnih istorija, ali meni je važno prvo da budem iskrena i kažem odakle krećem i zašto se mene ova tema tiče, ali zatim i da stavim do znanja da je to samo polazišna tačka. Moja lična istorija, odnosno vezanost za Zlatnu obalu, nije svrha i cilj ovog projekta, tj. ove izložbe. Projekat je mnogo širi od same izložbe, i postoji puno materijala koji u nju neće ni ući. Trenutno sam pred odbranom doktorata koji se bavi mjestima sjećanja, čime sam se bavila kroz studije sjećanja, digitalnu humanistiku i teoriju medija. Moja opsesija prostornošću i kritičkim teorijama je nešto što stoji iza cijelog mog rada. Naravno, to na ovoj izložbi nije vidljivo u formalnom smislu, ali je u mom biću prisutno i ne dozvoljava mi da budem patetična i nostalgična bez pokrića. RB BI: Ova izložba dio je šireg projekta na kojem radite duže vrijeme. Je li projekat zaokružen ili ima dalje prostora za njegovo nadograđivanje? Seničić: Sakupljati nešto tako dugo prirodno rezultira raznim mogućim slikama i iteracijama, idejama kako bi sve ovo moglo najbolje da se doživi. Prije neki dan dobila sam jednu lijepu vijest, pozvana sam da u Artget galeriji u Beogradu naredne sezone izlažem svoje fotografsko i predmetno istraživanje o hotelima, od kojih je Zlatna obala jedan, i to onaj ključni od kojeg je sve počelo. Ulaženje dublje u istorijat turizma i izgradnje hotela je popunilo za mene prazninu: dokumentarističku, informacijsku, teorijsku, koju sam imala kada sam počela da se bavim straživanjem Zlatne obale, pa je tako i ceo ovaj projekat rastao i poprimio malo ozbiljnije razmere. Shvatila sam da nije važno koji su to tačno lokaliteti, jer mi pričamo o paradigmatskim primjerima jugoslovenskih hotela, a ne samo o Inex-u, ili bilo kom drugom objektu, manje ili više spektakularnom u arhitektonskom smislu. Da zaključim, Zlatna obala je veliki projekat u trajanju, sadrži razna granjanja, a izložba u okviru Barskog ljetopisa je jedno od njih. Meni je vrlo važno da se izložba ne sagleda kao puka prezentacija materijala koji vise sa zidova, i zaista ću se truditi da inspirišem barsku publiku da taj poznat prostor galerije dožive drugačije. RB BI: Koji su ostali hoteli koje ste obuhvatili istraživanjem? Seničić: Posjetila sam mnogo hotela duž cijele jadranske magistrale, među njima puno modernističkih, koji su ili u statusu zaštite ili su nedavno izgubljeni. Recimo, hotel Maestral u Breli je nevjerovatno arhitektonsko ostvarenje. Ali, mene ne vuče samo arhitektura, vuče me odnos prema tom objektu, u smislu koliko su ta mjesta određivala lokalnu zajednicu, što znam da je bio slučaj i sa Inex-om. Mnogo ljudi je u njemu radilo, a ako nije radilo, onda je tamo išlo na koncerte, bilijar, bazen… U tom smislu, hoteli jesu mjesta kolektivnog sjećanja i mjesta okupljanja, i iako je danas iz perspektive potpuno izmijenjenog turističkog diskursa drugačije viđenje toga šta hotel predstavlja, vjerujem – po onome što čitam i slušam – da ta hotelska narativnost može da bude ispričana kroz sjećanja i to ću se potruditi budućom beogradskom izložbom i da uradim, a naravno i ovom barskom, koja je fokusirana na taj jedan lokalno važan prostor. RB BI: Možemo da kažemo da se sada sve mjeri mjerom prihoda, a nekada se mjerilo mjerom osjećaja, druženja… Seničić: Moj otac se ozbiljno decenijama bavi turizmom i moram da kažem da se ja njemu činim vrlo blesavom jer je to moja tema na ovaj način, tema koju on doživljava veoma profesionalno i nimalo poetski. U razgovoru sa njim sam shvatila da se turizam, kao i druge grane, prirodno mijenja jer tržište postavlja nove zahtjeve. Recimo, Hotel Korali, koji je svojevremeno dobio Borbinu nagradu za arhitekturu, a i danas je prilično impozantan, pretrpio je značajne izmjene prilikom renoviranja i rušenja jednog od blokova. Čula sam da se povećavaju sobe, jer je standard veličine soba vremenom izmijenjen. Meni je najinteresantnije što danas ima sve manje zajedničkih prostora u hotelima, daleko više se ide ka tome da apartmani budu što veći, što je možda i pokazatelj galopirajuće individuacije u našem društvu. Meni je Hotel Inex ostao u sjećanju kao mjesto slobode, slobodnog protoka kroz hodnike, među bungalovima, a to da sam kao šestogodišnje dijete sama slobodno lutala plažom iz današnje perspektive djeluje potpuno nezamislivo. Drugo je vrijeme bilo, čak i devedesetih, a kamoli prije toga. Zato kažem, jako je važno ne lamentirati nad tim i govoriti „Predivno je bilo nekad“. Ne radi se o tome, već o tome da treba precizno detektovati vrijednosti koje su dovele do tih i takvih hotelskih struktura. Treba razmisliti da li su to vrijednosti kojima bi trebali da se vratimo, a ne da plačemo nad ruinama obraslim olendrom. RB BI: Nadam se da će upravo na takvo razmišljanje izložba navesti posjetioce. Seničić: I ja se zaista nadam, moja najveća želja je da probam da materijale ovjekovječim u obliku knjige, u sklopu onoga što zovemo „artist book“. To ne bi bila klasična monografija koja pretenduje da ispriča činjenice, već jednu poetsku, djelimično subjektivnu perspektivu, kolektivnu mrežu sjećanja. To jeste moja metodologija – ja sam prije svega pjesnikinja, ne istoričarka. RB BI: Snimanje dokumentarnog filma bilo bi, možda, vrijedno koliko i knjiga. Seničić: Zanimljivo je što to pominjete, jer sam ja studirala na Fakultetu dramskih umjetnosti, a tamo i branim svoj doktorski rad. Puno ljudi me pitalo zašto nisam snimila film, jer je to naprosto logično. Ali, baš zato što je toliko logično, ja sam krenula sa nekim drugačijim metodama prikupljanja materijala, koje mi nisu toliko komforne. Za mene bi uzeti kameru i snimiti nešto bio prvi impuls, jer sam u tome odrasla i u tom polju se obrazovala, ali takođe u snimanju imam zadrške jer posedujem znanja koja me koče, plaše. A ova vrsta interdisciplinarnog, vizuelnog pristupa je za mene čist eksperiment – time mi daje slobodu, i više uživam u procesu. RB BI: Šta će sve konkretno publika biti u prilici da pogleda? Seničić: Sigurna sam da će postavku činiti fotografije iz različitih perioda, koje sam sakupljala od ljudi koji su tamo ljetovali, kao i pojedini predmeti, djelovi inventara. Tu su i drugi arhivski materijali, a planiram da na osnovu starih štampam nove razglednice koje će publika sa sobom moći da ponese. Pored toga, biće prostornih instalacija koje će barskoj publici možda biti malo začudne, jer bih voljela da se igram sa nekim objektima iz hotela koji sugerišu uslužnost i snagu tog ugostiteljskog organizma. Između ostalog, jedno od mojih najvažnijih sjećanja je na dugačko crijevo koje je služilo da se u sumrak zalije cijela ta nevjerovatna flora hotela. Crijevo će sigurno biti u galeriji. RB BI: Važan segment izložbe su i priče nekadašnjih gostiju. Na koji će način one biti predstavljene publici? Seničić: Oko toga i dalje imam par nedoumica. Postoje različiti načini, ja sam neke ljude i zvučno snimala, ali ne bih voljela da ih tako izložim. Mislim da je ideja u stvari da ja budem tu veći dio trajanja izložbe i da sa ljudima razgovaram. Ne mogu da kažem da ću se ponašati kao dio postavke, ali hoću kao neka vrsta turoperatera. Kada se priče napišu, one postanu malo banalne, i čak konačne, a cilj je dijalog, da te priče natjeraju posjetioce da reaguju, a ja bih volela da budem tu da vidim ili zabilježim reakciju. Moram da priznam, iako znam koliko je to teško izdvodljivo, najveća želja bi mi bila da mladi ljudi, koji nisu imali nikakve veze sa Inex-om, dođu da vide izložbu, jer je važno da mlađi ljudi znaju da im prostor pripada, da im grad i sjećanje pripadaju, i da na tragu toga preuzmu odgovornost nad narativima koje možda nisu lično iskusili, a koji su ih sigurno oblikovali. RB BI: Čini mi se da hotel INEX teško možemo razdvojiti od termina jugonostalgije, pa možda i od muzike iz tog perioda. Jeste li razmatrali da izložbu dopunite i muzičkim dijelom? Seničić: Moj kolega dizajner zvuka i ja razmišljali smo o tome šta bi mogla da bude zvučna podloga izložbe. Plašim se, ako bih stavila romantičnu muziku, koja je bila prisutna na predivnoj terasi hotela, svirala, da bi to povuklo jedan talas nostalgije, tako da je za sada ideja da napravimo miks zvuka rušenja hotela, muzike i nekih drugih tipičnih auditornih senzacija. Tek kada uđete u galeriju sa materijalom shvatite da li neke stvari funkcionišu ili ne. Možda će taj zvuk pobjeći kada se uđe u galeriju, ne znam. Sve govorim sa zadrškom i ako shvatim da nešto ne funkcioniše kako bih voljela, biće izostavljeno. Treba ponekad vjerovati procesu. RB BI: Naš razgovor je dodatno aktuelan jer je upravo prije nekoliko dana postavljena i tabla na novom hotelu kojom se obavještavaju građani da je pristup plaži dozvoljen isključivo gostima objekta. Kakva je bila Vaša reakcija kada ste tablu vidjeli? Seničić: Inicijalno tužna, a onda buntovna, jer sam pomislila da me neće ništa spriječiti da odem na tu plažu. Sigurna sam da se tako osjećaju i svi stanovnici naselja Ivan Milutinović. Nije ih mnogo ostalo koji redovno dolaze od prve postavke sa kojom sam se igrala kada sam bila mala. Ta plaža je bila nešto što smo svi osjećali kao svoje i to hotel nikada nije osporavao. Vraćam se na priču o savremenom turizmu i promjeni diskursa – sada postoji potreba da se privatuzuju plaže i prostori, i generalno svjedočimo tome i u gradovima, a kamoli na obali koja ima toliki kapitalistički potencijal. Zakon o morskom dobru može da pročita svako ko želi, dostupan je javno, i neki bi prostori morali biti ostavljeni stanovnicima. Teško je boriti se sa investitorima, ali je moj odgovor i u gradu i na obali da mi moramo da se batrgamo da zadržimo svako, ma koliko malo parče javnog prostora koje nam je ostalo. RB BI: Dobijamo dakle, funkciju i formu, ali gubimo suštinu. Seničić: Pa da, jer koja je funkcija plaže ako će na njoj biti samo neki povremeni turisti koiji mogu da priušte da spavaju u novim hotelima, jako skupim u odnosu na one u kojima smo mi ljetovali. Da li takvi hoteli uopšte pripadaju Sutomoru? Ne kažem da je Sutomore loša destinacija, naprotiv, ali zaboravili smo malo i na stihove iz pjesme Branka Miljkovića o radnicima na moru, koja je meni bila jako potresna. More treba da bude svima dostupno, pa tako treba da postoje hoteli pridaju običnim građanima, porodicama. Ni Inex nije bio uvijek dostupan svima, pogotovo 70-ih, ali kada sam ja bila dijete u hotelu su boravili neki, da se tako kolokvijalno izrazim, potpuno obični turisti. Kada vidim trenutne cijene mnogih hotela, dolazim do zaključka da njih posjećuju turisti koji neće izaći i saznati da na Rtu Ratac postoje ostaci manastarira iz 11. vijeka. Moram da kažem da mi je vrlo šarmantno što se novi hotel otvorio baš sada, a nije u potpunosti renoviran i po njegovim ćoškovima možemo da vidimo ostatke toga što je bio Inex. Dok je to tako, malo okrnjeno, meni je osmijeh na licu jer znam da nije sve izgubljeno. RB BI: Kako je došlo do saradnje sa Željkom Milovićem? Seničić: Željko je urednik programa bARS i čovjek kog svi Barani znaju kao neumornog čuvara sjećanja. Kao takav mi je i predstavljen 2020. godine, odnosno, prijateljica mi je pomenula da moram da razgovaram sa njim kada sam pripremala izložbu u Zagrebu. Dobila sam njegov broj telefona, našli smo se odmah, i prva stvar koju mi je rekao je: „Meni je Inex bio kao Diznilend“. Poslije sam vidjela da je o tome pisao, njegov otac je bio legenda hotela, a i Željko je kasnije radio tamo sezonski. U tom smislu, saradnja sa Željkom je najprirodniji spoj i zaista sam mu zahvalna što je prepoznao da je ova izložba za publiku njegovog programa vrijedna. Kao što sam rekla, važno mi je da izložba bude ovdje i voljela bih da uspostavim saradnju i sa Iberostarom, da možda dio postavke bude postavljen u bivšem prostoru hotela. Ne vidim smisao da izložba previše putuje, možda tek u nekim manjim, simboličkim oblicima. RB BI: Još jednom da uputimo poziv našim sugrađanima da prisustvuju otvaranju i tokom narednih sedmica vas kontaktiraju ukoliko posjeduju određene predmete. Seničić: Izložba se otvara 19. avgusta u 21 sat i trajaće do 1. septembra u Galeriji „Velimir A. Leković“. Ja pozivam vaše slušaoce da je posjete, ali i još jednom, naravno, da pišu meni ili Željku Miloviću ako imaju bilo šta da podijele o hotelu – sva sjećanja su dobrodošla. The post Izložba na bARSu satkana od kolektivnih sjećanja na Inex i Zlatnu obalu first appeared on BARinfo.