13. jula smo ustali protiv separatista i Talijana!

Pripremio: Donko Rakočević  Prije 23 godine, tačnije početkom jula 2003 godine, napravio sam intervju sa dr Milom Rakočevićem, tada jedinim živim četničkim vojvodom, koji je od posle Drugog svetskog rata živio u Parizu, gdje je radio u upravi automobilske kompanije Pežo, kao vodeći stručnjak za finansije (doktorirao je ekonomiju  u Rimu 1950. godine). Inače, bio je oženjen sa Tatjanom Matanović, a kum na vjenčanju u Kolašinu 23. februara 1943. bio mu je Pavle Đurišić. Intervju je objavljen u reviji Istok, a ovde ću prenijeti najzanimljivije djelove. Gospodine Rakočeviću, da ne kažem rođače, Vi znate, kad god se započne neki razgovor sa ljudima iz Crne Gore, odmah se pita – odakle ste? -A odakle bih bio nego iz onih moračkih planina, iz Rečina.  Moj đed Perko Đurov Rakočević je jedan od onih Crnogoraca koji je išao u Sjenicu da dočeka Karađorđa i dobio je jedan od tri barjaka pod kojim su kasnije Moračani ratovali na Mojkovcu 1916. godine. Možda je taj barjak bio presudan da se i ja opredijelim za Vojnu akademiju 1929 godine. Odmah po završetku, dobio sam od kralja Aleksandra čin pešadijskog potporučnika i bio raspoređen u Kraljevu gardu. Gdje ste bili 13. jula 1941, i kako je izgledao početak rata u Crnoj Gori? -Nekoliko dana ranije stigao sam iz Srbije u rodne Rečine. Ljudi su bili u iščekivanju šta će se desiti. Već 12. jula crnogorski separatisti  su sa Talijanima održali svečanost proglašenja separatne Crne Gore. To je bio razlog za početak ustanka na čijem su čelu bili kraljevi oficiri. Crnogorski separatisti su se odmah izgubili. Drljević je pobegao za Zagreb kod familije njegove žene. Kapetan Vuko Bulatović i ja stali smo na čelo jedne grupe od 800 boraca. Napali smo Talijane u Kolašinu. Nijesu pružali skoro nikakav otpor. Dok su ustanici držali položaje oko grada, u gradu se pojavila grupa mladih ljudi koji su htjeli da preuzmu vlast. Bili su to nekakvi komunisti koji su pokupili talijanske vojnike i oficire i vodili ih na Brezu da ih strijeljaju. Natjerali su Talijane da iskopaju rake.  U Kolašinu je tih dana bio i kraljevski pukovnik Ilija Birčanin. Pitao sam ga šta da činimo, odgovorio je: „Spriječite ih da ubiju vezane Talijane, jer po Ženevskok konvenciji niko ne smije ubijati zatvorenike. Sramota je za Crnu Goru i naš narod da ubija roblje.“ Dali smo ultimatum komunistima, posle čega su odustali od strijeljanja, čime smo spasili narod od talijanske odmazde. Šestog avgusta 1941. smo se potpuno razišli sa komunistima, jer su počeli da ubijaju ugledne domaćine, intelektualce i sveštenike. Za Badnje veče 1942, komunisti su u Crnoj Gori ubili preko 1200 ljudi, od kojih samo u Kolašinu preko tri stotine.  Ubijanja su vršena na monstruozan način, sadistički. Tako su komunisti započeli sa bratoubistvima i tako je počeo građanski rat u Crnoj Gori. Sjećate li se nekog konkretnog slučaja?  -Sjećam ih se na stotine, počev od Kolašinskih lugova pa na dalje. Ispričaću vam slučaj mog brata. Tukli su ga i na kraju masakrirali, i tako polumrtvog svezali za jedno drvo na Bjelasici gdje su ga u toku noći zveri rastrgle. Kada ga je nakon par dana moj otac tražio, našao je samo koščice koje je ponio sa sobom, stavio ih pod jastuk, i tako spavao sa njima do kraja života. Ništa bolje nije prošla ni porodica moje supruge. Komunisti su joj ubili 25-godišnju sestru na Cetinju 1945. godine. Bila je profesor engleskog i francuskog jezika.  Da li ste imali susrete sa Dražom Mihailovićem i da li je tačno da je bio u lošim odnosima sa Pavlom Đurišićem? -Pošto sam bio oficir za vezu, više puta sam razgovarao sa đeneralom Dražom.  Inače, on mi je bio profesor na nižoj školi pune tri godine, kao i načelnik Kraljeve garde, prije rata, četiri godine. Kada smo se sreli u Lipovu kod Kolašina, u decembru 1942, dugo mi je pričao o Pvalu: „Ja sam srećan da smo ovdje došli, jer pod Pavlovom zaštitom smo najsigurniji.“ Dražu sam poslednji put vidio u Zaostru 7 maja 1943 godine, kada je kretao za Srbiju. Pavla Đurišića  ste još češće viđali, bio je i Vaš kum. Kakav je bio čovjek i vojnik? -Pavle je prije svega bio jedan od najboljih Dražinih vojvoda. To je bio čovjek najljepših ljudskih osobina, hrabar borac, mudar sterješina, vrstan vojni strateg. Čovjek kojim treba da se ponosi Crna Gora i cio srpski narod. Srce me boli za Pavlom. Ako mi zdravlje dozvoli doći ću iduće godine u Zaostro da otkrijem spomenik Pavlu Đurišiću. A da li će moje srce iudržati, ne znam. Žao mi je jedino što dolazim u Crnu Goru čiji se separatisti ne razlikuju mnogo od onih iz 1941 godine. No, čujem da se u Crnoj Gori sve više budi srpska svijest. Čemu je dokaz i ovaj razgovor, jer je ovo prvi put da mi neko omogući da se obratim crnogorskoj javnosti. (Milo Rakočević je umro u Parizu 3. oktobra 2007. godine. Bio je jedan od petorice četničkih vojvoda u Crnoj Gori u vreme Drugog svetskog rata. Pored njega, tu titulu su imali Pavle Đurišić, Bajo Stanišić, Blažo Đukanović i Vojislav Lukačević) The post 13. jula smo ustali protiv separatista i Talijana! appeared first on Sedmica.